Zašto uopće obilježavamo Dan filozofije i zašto nam treba filozofija? Svi dosadašnji projekti, iz tog područja, kao i ovaj, pokušavaju prikazati filozofski način mišljenja i djelovanja, upozoravaju na probleme svijeta u kojem živimo, ukazuju na mogućnost drugačijeg mišljenja od onog nametnutog, pokušavaju osvijestiti mlade da ne uzimaju sve „zdravo za gotovo“, već pokušaju kritički pristupiti situacijama i učiniti ih upitnima. Ove godine stavili smo naglasak na filozofiju u obrazovanju: „Treba li obrazovnom sustavu danas humanističko obrazovanje i filozofija kao njegov temelj?“. Čitav program osmislila je i pripremila prof. Marija Lamot. Okupila je učenike, spremne odgovoriti na ovo pitanje, u dvije skupine; afirmacijsku i negacijsku. Afirmacijska skupina morala je obraniti stajalište humanističkog obrazovanja, dok ga je negacijska skupina trebala negirati. U afirmacijskoj skupini sudjelovali su: Timon Spiegl (4.c) kao vođa, Doroteja Horvat (4.c) i Domagoj Vincelj (4.a) kao govornici te Leonardo Šćuric(4.c) i Tajana Planić (4.d) kao podrška. U negacijskoj skupini sudjelovali su Maja Laginja (4.d) kao vođa, Petra Kovačec (4.a) i Anamarija Žun (4.a) kao govornici, dok su podrška bili Domagoj Polanščak (4.d) i Jana Hršak (4.a). Voditelji programa bili su Dina Leško (4.a) i Jan Puljko (4.c). 
U središtu debate bio je učenik- kao pojedinac ili kao kotačić u sustavu. Današnji sustav traži od učenika da bude pripremljen za tržište rada, učinkovit i precizan, poslušan nadređenima, proračunat ... ali zanemaren kao slobodan pojedinac  željan znanja, nesputan, bez nametnutih informacija… Središnje pitanje debate bilo je, može li učenik kao pojedinac, unutar sustava, izraziti i razvijati svoje sposobnosti ili sustav guši svaku individualnost i, njoj pripadajuću, kreativnost? 
Može li filozofija pomoći? Polazište humanizma i filozofije je sam čovjek. Ta ideja postoji još od doba antike koje obrazovanje vidi kao cjelovito oblikovanje čovjeka. Cilj tog obrazovanja nije da učenik bude specijaliziran za neko područje, već da bude duhovno dirnut. Naučiti ga, i/ili otkriti mu način kako da prepozna sam sebe, spozna sebe kao čovjeka (Ghothi Seauton).  
Ali zašto, zapravo, filozofija treba  obrazovanju? Upravo zato, da otvorimo oči,  da vidimo sebe i svijet, sebe u svijetu. Položaj čovjeka u suvremenom društvu. Najteži  cilj obrazovanja je doprijeti do mladih ljudi koji kao da su  programirani:  naučeni učiti napamet, bez razmišljanja, automatizmom, te ne mogu samostalno donositi zaključke i/ili teško dolaze do njih, kao da su otupljeni sustavom. Kao učenik mnogo puta sam čula profesore kako se žale da nismo koncentrirani, nemamo pozornosti. P. Celan je rekao: „Pozornost je prirodna molitva duše.“ Teško je u današnje vrijeme biti sabran. Bombardirani smo mnoštvom različitih informacija, pritisnuti rokovima, nemamo unutarnji mir. Teško nam je sve isplanirati, a kada imamo slobodno vrijeme uglavnom se dosađujemo. Velik problem je i tehnologija - ona postaje posrednik između nas i svijeta. Zarobljeni smo, gubimo se u paralelnim cyber svjetovima, nedostaje nam dodir sa stvarnim svijetom. Najžalosnije je, što na kraju ispada, da znanje nije cilj obrazovanja, već sredstvo kojim se postižu drugi ciljevi: fakultet, posao, novac. Sustavu su važne kompetencije, a ne znanje. Obrazovni  sustav trebao bi biti cjelovit, a ne  fragmentaran; oblikovati cjelovitog čovjeka. Filozofija bi, u tome, trebala biti oslonac - pokazati put kojim će učenik oblikovati sebe u širini mišljenja i znanja, kritički sagledati pozicije čovjeka u svijetu, povezati znanje sa životnim situacijama. Znanje je unutarnja potreba i unutarnja moć. Jedino njime moguće je oblikovati  svijet kao bolje mjesto za čovjeka.

Anamarija Žun, 4.a